Geografski smještaj i ime Samograda
Samograd je najveća spilja zaštićenog područja Značajni krajobraz Risovac-Grabovača. Smještena je istočnoj padini brda Grabovača (kota 770 m), 2,3 km od središta Perušića. Do proglašenja Značajnog krajobraza bila je središnji fenomen Pećinskog parka Grabovača, s dugom tradicijom istraživanja i posjećivanja. Ime je dobila po urušnoj ponikvi u kojoj je ulaz s obzirom da je “samograd” čest toponim slučaju takvih geomorfoloških oblika koji se “sami ruše”, grade, nastaju i oblikuju.
Kratka povijest spilje
Svojim reljefnim značajkama i posebnostima Lika i perušićki kraj su relativno rano počeli privlačiti pažnju istraživača i putopisaca pa je Samograd jedna od spilja s najbogatijom poviješću istraživanja. Nezaobilazne geografske monografije V. Klaića (1878) i D. Hirca (1905) ne donose puno podataka o perušićkom kraju unutar poglavlja o Lici, no oba autore navode opširne podatke o onome što će biti zaštitni znak Perušića kroz nekoliko sljedećih desetljeća – spiljama i to posebno spilji Samograd. Hirc je svoj prvi opis Samograda objavio već 1875. godine u časopisu Napredak, a zatim i u Viencu te je na sebi svojstven lirski način pisanja, navodeći niz geomorfoloških, speleometrijskih, bioloških i hidroloških podataka, razmišljao o njenom postanku pa i o brzini rasta siga (Hirc 1875a, 1875b, Malez 1961). O Samogradu piše i u zbirci tekstova sabranoj u knjizi “Putopisi” izdanoj u Bakru (Hirc 1878). Osim u stručnoj literaturi i knjigama Hirc je promovirao njene posebnosti i ljepotu i u raznim časopisima i novinama, a uz jedan takav popularni članak objavljena je i fotografija ulaza što je najstarija fotografija ulaza spilje u Hrvatskoj (Hirc 1897; sl. 1) dok u drugom navodi podataka o arheološkim nalazima (Hirc 1884). Spominje je i u prvom broju časopisa “Hrvatski planinar” uspoređujući njene dimenzije s Pčelinjom pećinom kraj Vrebaca u Lici (Hirc 1898). To je važan članak jer iz kratke bilješke saznajemo da je do tada Samograd smatran najduljom spiljom u Hrvatskoj.
U seriji od tri teksta “Pogled u podzemni sviet domovine” (Hirc 1899) objavljuje kratki zapis o Samograd u kojem spominje i 5. dvoranu s podzemnim jezerom čije postojanje ostaje obavijeno velom tajne jer noviji istraživači niti je spominju, niti smo u nju uspjeli pronaći prolaz. U knjizi “Lika i Plitvička jezera” još jednom objavljuje detaljan prikaz Samograda (Hirc 1900).
Godine 1868. osnovan je Odbor za uređenje špilje Samograd kod Perušić, ali o njegovom djelovanju postoji jako malo podataka.
Od stranih pisaca s kraja 19. stoljeća poznat je članak o Samogradu C. O. Cecha (1891.) s opisom i mjerama te zaključkom koji je poziv na geološka i biološka istraživanja ocjenjujući spilju kao jednom od najljepših na području Monarhije.
Nakon što je 1910. godine osnovan Odbor za istraživanje spilja pri Geologijskom povjerenstvu za Kraljevine Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu, dio aktivnosti bio je i skupljanje podataka i istraživanje spilja i jama Like. Tada je objavljeno izvješće te popis špilja Ličko-krbavske županije koji je sastavila županijska oblast u Gospiću, a podacima iz literature nadopunio prof. dr. Langhoffer (Gorjanović-Kramberger 1912). U popisu je, među više speleoloških pojava, naveden i Samograd. Vrlo je značajno istaknuti da je u sklopu izvješća objavljen prvi poznati nacrt spilje Samograd kojeg je 1911. izradio inž. Artur Špiller (sl. 2). Radi se o geodetskom nacrtu s tlocrtom i profilom. S obzirom da je u to vrijeme spilja Samograd bila najpoznatija hrvatska spilja nije čudno da je upravo ona odabrana za izradu ovakvog nacrta. Na to je utjecala i činjenica da je bila turistički uređena pa su na nacrt ucrtane i stepenice izgrađene 1903. godine kada je spilja bila pripremljena za posjet bana K. Hedervarya (Božić 2004). Iste godine A. Langhoffer (1912.) je oko Perušića radi istraživanja podzemne faune posjetio nekoliko spilja uključujući i Samograd.
Izvrsnu speleološku analizu Samograda objavio je Zvonimir Rosandić (1941). Pozabavio se analizom geoloških i geomorfoloških značajki te značajkama i genezom kao niti jedan autor prije njega.
Nakon drugog svjetskog rata raste interes za speleološke pojave perušićkog kraja pa ga redovito počinju istraživati speleolozi i znanstvenici. Među znanstvenicima sigurno su najzapaženiji rezultati i članci koje je objavljivao akademik, geolog i paleonotolog Mirko Malez. O Samogradu i drugim speleološkim pojavama istraživanog područja brojne vrijedne podatke s nacrtima i bibliografijom objavio je 1961. u dosad najopsežnijoj speleološkoj studiji Like i jednoj od najvrijednijih regionalnih speleoloških studije ne samo u Hrvatskoj nego i šire (Malez 1961). Njegovo djelo vrijedno je ne samo zbog obilja podataka, nego i zato jer se na njima temelje i kasnija speleološka i arheološka istraživanja, sve do današnjih dana. Nakon regionalnih speleoloških istraživanja 1964. je objavio i poseban opsežan rad u kojem je opisao i analizirao geološke, geomorfološke, hidrološke i mikroklimatske značajke Samograda (Malez 1964). Zbog njegovih zasluga za istraživanja i popularuzaciju perušićkih spilja, Javna ustanova Pećinski park Grabovača je uredila poučnu stazu “Tragom Mirka Maleza”.
Tijekom nekoliko desetljeća na području Perušića povremeno su istraživanja obavljali speleolozi iz raznih hrvatskih speleoloških udruga (npr. Speleološki odsjek HPD “Željezničar” – Zagreb, Speleološki odsjek PDS “Velebit” – Zagreb, HBSD i dr.), a podaci se čuvaju u njihovim arhivama. Tijekom 2011. godine, na poticaj tadašnje ravnateljice JU PP Grabovača Katarine Milković, speleolozi Speleološkog društva “Karlovac” (SDK) i Speleološkog kluba Samobor (SKS) su organizirali i izveli speleološka istraživanja na području Pećinskog parka Grabovača. Cilj je bio izrada novih nacrta 9 speleoloških pojava Parka i bliže okolice pri čemu je napravljen i novi speleološki nacrt Samograda (SDK).
Temeljne speleomorfološke značajke
Spilja Samograd je po svojoj morfologiji jednostavna spilja budući da se sastoji od jednog kanala bez većih odvojaka. Prošireni dijelovi kanala nazvani su dvoranama, a ima ih četiri. D. Hirc krajem 19. stoljeća spominje i petu dvoranu s jezerom o kojoj se priće pričaju i među starosjediocima Perušića no prolaz u nju do sada nije nađen.
Unatoč jednostavnom obliku, Samograd svakog posjetitelja impresionira svojim dimenzijama. Prema rezultatima snimanja speleološkog nacrta iz 2011. godine N. Bočića i D. Stopića (Speleološko društvo Karlovac) ukupna duljina spilje je 345,8 m (Buzjak, Bočić i Pahernik 2013). Najdublja točka dna kanala, mjereno od površine, tj. ruba urušne ponikve u kojoj je ulaz, nalazi se na dubini od 52,7 m. Urušna ponikva nastala je urušavanjem stropa iznad spiljskog kanala nakon čega se otvorio današnji ulaz. Vrijeme tog događaja nije poznato, kao ni podatak da li je to bio jedan događaj ili je urušavanje bio dugotrajniji proces.
Spiljski kanal je nastao dugotrajnim procesom okršavanja – otapanja debelih naslaga vapnenca djelovanjem vode. Od ostalih procesa vidljivi su tragovi djelovanja kriofrakcije (mehaničkog drobljenja stijena i siga djelovanjem leda zimi) i urušavanja. Tekuća voda se u spilji danas može naći u tri oblika: kao cijednica (cijedi se po stijenkama kanala), prokapnica (procjeđuje se kroz stijene u stropu i slobodno pada na dno), te kao stajaća voda u manjim lokvicama i jezercima.
Nakon ulaza spiljski kanal se umjereno strmo spušta prema prvoj ulaznoj dvorani. Zbog velikog otvora ulaza ovdje se tijekom hladnih dana smrzavaju voda prokapnica i cijednica pa nastaju ledene sige. S udaljavanjem od ulaza vanjski utjecaji slabe pa leda dublje nema, iako ima puno tragova da je zaleđivanje kanala bila česta pojava i na većoj dubini. U unutrašnjosti spilje brojne su i guste nakupine kalcitnih siga brojnih formi: stalaktita, stalagmita, saljeva, zavjesa i ekscentričnih siga. Na dnu spilje povremeno nakupljanjem prokapnice, koja se procjeđuje kroz stijene u stropu, nastaje nekoliko jezerca odvojeno sigastim kaskadama i pregradama. Nakon tog mjesta kanal se strmo uspinje prema četvrtoj dvorani čije su stijene gotovo u potpunosti prekrivene sigama različitih oblika i boja. Bijele su sige građene od čistog kalcita, a narančaste, smeđe i crvenkaste sige se javljaju zbog sadržaja tla i minerala koje voda donosi s površine. Dio siga je crne boje zbog čađe koja je trag nekadašnjeg osvjetljavanja spilje bakljama.
Literatura:
Božić, V. 2004: Razvoj speleološkog nacrta. 20-22, HPS, Zagreb
Buzjak, N., Bočić, N., Pahernik, M. 2013: Geomorfološke i speleološke značajke Pećinskog parka Grabovača i okolnog prostora. Hrvatsko geomorfološko društvo, Speleološki klub Samobor i Speleološko društvo Karlovac. Elaborat.
Cech, C. O. 1891: Die Tropfsteingrotte Samograd in Kroatien. Verhandlnngen der k. k. geologischen Reichsallstalt, 4, 92-94
Gorjanović-Kramberger, D. 1912: Izvještaj speleološkog odbora za godinu 1911. Vijesti Geološkog povjerenstva za Kraljevinu Hrvatsku-Slavoniju za godinu 1911., II, 49-53
Hirc, D. 1875a: Špilja “Samograda” kod Perušića. Napredak, 275-280
Hirc, D. 1875b: Samograd kod Perušića. Vienac, 580-582
Hirc, D. 1899: Pogled u podzemni sviet domovine. II. Hrvatski planinar, 4, 56-60
Hirc, D. 1900: Lika i Plitvička jezera. Tisak i naklada Lav. Hartmana, 86-100
Hirc, D. 1905: Prirodni zemljopis Hrvatske. Tisak i naklada A. Scholza, Zagreb
Klaić, V. 1878: Prirodni zemljopis Hrvatske. Tiskom C. Albrechta, Zagreb
Langhoffer, A. 1912: Fauna hrvatskih pećina (spilja) I. Rad JAZU, knj. 193, 339-364
Malez, M. 1961: Speleološki objekti jugozapadne Like. Acta Geologica, 3, 107-241
Malez, M. 1964: O meteorološkim odnosima u Samogradskoj pećini kod Perušića. Krš Jugoslavije, 4, 11-26 + dijagram I i II
Rosandić, D. 1941: Iz podzemne Like. Hrvatski planinar, 5-6, 115-121